Kafić je bio smješten u srcu Pariza, grada poznatog po svom šarmu i romantici. Ali ovoga dana bilo je tiho i mirno, kao da je gradu zastao dah. Sara je sjedila sama, pijuckala kavu i zurila u daljinu, izgubljena u mislima.
Kafić je bio prazan, osim konobara za šankom, koji je bio zauzet brisanjem aparata. Nije bilo glazbe, čavrljanja, zvuka osim tihog štropota kiše po kamenim ulicama vani. Sara je zaglavila, čekajući prijateljicu koja je kasnila, bez wifi-ja i nije imala što raditi osim čekati i razmišljati.
Tako je i učinila, misli su joj lutale prema mnogim odlukama koje je donijela u životu i putovima kojima je možda krenula. Pomislila je na ponudu za posao u Londonu koju je odbila, na prijateljstva koja su izblijedila. Pitala se što bi se moglo dogoditi da je napravila drugačije izbore, da je bila odlučnija, sigurnija u ono što želi.
Dok je sjedila tamo, izgubljena u mislima, Sara je shvatila da je živjela svoj život po tuđim uvjetima. Jurila je tuđe snove, a ne svoje. A sada, u ovom tihom kafiću u stranoj zemlji, osjetila je jasnoću i svrhu.
Kiša kao da je isprala maglu koja joj je zamutila um te je stvari vidjela iz nove perspektive. Pomislila je na ljude koji su uvijek bili uz nju, koji su je podržavali i poticali da slijedi svoje snove.
Kad je njezina prijateljica stigla u kafić, Sara je ponovno osjetila smisao i pravac. Znala je da se ne može vratiti i promijeniti odluke koje je donijela, ali je mogla učiti iz njih i krenuti naprijed s većim poštovanjem prema ljudima koji su uvijek bili uz nju.
Dok je izlazila iz kafića, dok joj je kiša lagano padala po licu, Sara je osjetila nadu i mogućnost. Bio je to novi dan, nova prilika da donese drugačije odluke i živi život po svojim uvjetima.
Kafić je ostao tih, konobar je i dalje brisao aparate. No za Saru je to bio prijelomni trenutak, trenutak introspekcije i samo otkrivanja. Kad je izašla na popločene ulice Pariza, znala je da je spremna prihvatiti budućnost, što god ona nosila.